Intervju s Dušanom Ćurićem, Kinoamater, 1978.
U ovom broju objavljujemo razgovor sa Dušanom Ćurićem, dugogodišnjim članom Filmskog kluba ” Jelen”, koji u svojoj filmskoj i foto riznici posjeduje niz dragocjenih dokumenata koje je snimao dugi niz godina.
Razgovor sa ovim istaknutim pulskim kino i foto amaterom vodio je Oljeg Čulkov.
Od kada ste član kluba i koje ste godine položili kino tečaj?
“Tokom 1964. i 1965. godine navraćao sam u Klub i sudjelovao u nekim akcijama Kluba, na Festivalu mladih Istre u Pazinu i na MFAF-u. Tečaj za kino amatera završio sam 1965/66 a položio ispit i učlanio se u Klub 25.II 1966. godine.“
Kao jednome od starih članova Kluba, vjerojatno su Vam ostali u sjećanju kakvi lijepi trenuci, kao i oni koje bi možda željeli zaboraviti. Ispričajte nam samo one naj …
“Najradije se i to gotovo sa nostalgijom sjećam prvih godina „Jelena“. Učilo se, snimalo se, išlo se u akcije. Na Festivalu mladih Istre u Pazinu Klub je slao dvije ekipe, ekipu odraslih i ekipu omladine i pionira. Sniman je cijeli program, snimljeni film bi se na brzinu razvio, sušili smo ga trčeći gore-dolje po poljani. Na kraju programa, oko23.00 film bi bio prikazan učesnicima i građanstvu. Bili su to rado gledani spektakli. Svi su bili složni i poletni, nitko nikome nije smetao, jednostavno radovali smo se.“
Kako ocjenjujete rad kluba?
” U ocjenu sadašnjih prilika u klubu i rada njegovih članova ne bih se upuštao iz razloga što sam više od godinu dana pasivan u radu kluba.”
Obzirom na dugogodišnje članstvo klub je vaš drugi dom. Međutim vi ste se pasivizirali od 1976. pa vjerujem da vam klub kao takav nedostaje.
“Neke okolnosti koje su po mom mišljenju mogle biti prevaziđene dovele su do toga da sam se ja poslije toliko godina rada u klubu povukao i distancirao od kluba. Dugi niz godina za mene u ovome gradu nije bilo milijeg kutka. Udaljavanje od kluba meni lično veoma teško je palo, ali ja se bez razloga nisam povukao. Svojih se stavova ne odričem, spreman sam za polemiku. I dalje se bavim filmom, klub mi svakako nedostaje jer sam čovjek je ipak samo sam.”
Mogu li napisati da je ovaj kratak prekid od godinu dana u stvari samo mali i dobrodošao predah?
“Predah je dobar ako je uistinu predah”.
Da li možete današnji amaterizam poistovjetiti sa onim od prije deset-petnaest godina i da li je amaterizam u našem društvu nužno zlo ili neophodno dobro?
“Pitanje je teško i složeno-teoretsko moglo bi se reći. Odgovor na njega mogao bi biti izvadak iz jedne šire diskusije o amaterizmu u ovce. O filmskom amaterizmu mogao bih reci slijedeće: Film je medij koji zaokuplja mnoge poklonike i mlađe i starije, pogodan u svim sredinama. Oko filma uvijek se sa sigurnošću može okupiti zapažen broj poklonika. Film je privlačan i zbog toga što se njime širi opća i tehnička kultura stoga ga treba razvijati i njegovati u svim sferama našega društva: u školama, radnim kolektivima, među građanima okupljenim u društvima, klubovima i mjesnim zajednicama.
Ne bih ja amaterizam dijelio na “današnji” i “onaj” od prije 15 godina. Amaterizam je od uvijek bio progresivan i stvaralački. Radije bih sve one koje je film zanimao podijelio u nekoliko grupa:
U prvu grupu kino amatera svrstao bih one koji od tehnike nemaju ništa, znaju vrlo malo ili skoro ništa a žele da nešto nauče i da nešto steknu. Takvih je najviše i treba im pomoći. Njima treba da pomogne društvo i napredniji kino amater.
U drugu grupu spadaju oni koji od tehnike imaju nešto ili imaju sve što im treba. U klub se učlanjuju da bi komunicirali, stekli nekakvo iskustvo ili nešto naučili. Nisu spremni da se žrtvuju, da daju i da rade za one kojima je pomoć potrebna. I ova grupa je dosta brojna, nije negativna, treba je organizirati i usmjeriti.
U treću grupu spadaju oni koji od tehnike imaju ponešto ili imaju sve što im je potrebno za rad i stvaralaštvo. Dosta znaju. Sposobni su da svoje znanje prenesu na drugoga. Spremni su da se žrtvuju, da daju i da rade za one kojima je pomoć potrebna. Njihov rad treba cijeniti i vrednovati. Na žalost ovih je najmanje!
U četvrtu grupu “kinoamatera” svrstao bih sve one koje film i amatersko filmsko stvaralaštvo zanima samo toliko koliko se na njemu može zaraditi.
Moglo bi se reći da se oko kluba okupljala i još uvijek okuplja i pokušava da mu se nametne još jedna grupa – grupa takozvanih ” jakih” pojedinaca koji misle da su bogom dani i da svi u klubu treba da su upregnu i za njih da rade. Ima takvih i ja njihovu ulogu u koliko je riječ o pravim stvaraocima, a u pitanju su dobre ideje-ne negiram. Svi članovi kluba treba da pomognu kako bi došlo do realizacije dobro ideje samo, svemu treba naći pravo mjesto i odrediti pravu mjeru.
Kino amateri članovi ” Jelena” dosta su dali filmskom amaterizmu. Učinili su dosta na širenju filmske kulture. Pet festivala amaterskog filma uz minimalne dotacije iznjeli su članovi kluba na svojim plećima. Bilo je u radu kluba i ružnih trenutaka koje ja nikako ne želim zaboraviti. Film je interesantno područje, interesantno za svakoga pa su neki pojedinci u bavljenju njime vidjeli nekakvu svoju šansu. Kada je splasnuo početni entuzijazam zaredeli su događaji koji su smetali u radu. Klub su pratile, a mislim još uvijek prate određene slabosti koje bi svestranom analizom uz angažiranje odgovornih faktora mogle biti prevaziđene.“
Na kojim ste funkcijama bili u Klubu i koje poslove obavljali?
” Nikada se nisam otimao za nekakvu funkciju u Klubu. Po prirodi praktičar radio sam svašta. Svašta i dosta. Fotografirao i pravio slike, snimao filmove i razvijao ih, uređivao i opremao klupske laboratorije, uređivao izlog, dežurao u klubu, za klub radio i u klubu i kod svoje kuće, a u radu pretežno koristio vlastita tehnička sredstva. Zidao, krečio i ribao. Bio u komisijama, odborima i radnim grupama. Bio blagajnik, laborant, držao nastavu polaznicima tečaja, bio rukovodilac foto i kino tečajeva. Obavljao administrativne poslove i bio rukovalac tehnike. Bio član UO kluba i član Festivalskog odbora. Za NT, za Festivale mladih Istre u Pazinu, za deset festivala amaterskog filma kod svoje sam kuće napravio preko 12.000 komada fotografija različitog formata. U koliko sam u klubu imao nekakve pozicije – radom sam ih stekao”.
Od kada se aktivno bavite kino-amaterizmom i koliko ste do sada snimili filmova i kojeg žanru?
“Filmskim amaterizmom bavim se od 1966.godine. Te godine kupio sam prvu filmsku kameru. Dosada sam snimio dosta materijala pretežno dokumentarnog žanra. Imao sam a još uvijek imam i” velikih ” ideja ali na putu do njihove realizacije uvijek se nešto ispriječi, imam nade”.
Vaši dosadašnji uspjesi?
“O uspjesima ne želim govoriti, radije bih govorio o neuspjesima. Želja mi je bila da ove godine, u vrijeme MAFAF-a u Puli pripremim priredbu kojom bih pokazao šta sam do sada postigao i sa čime raspolažem li zbog materijalnih prilika i nekih drugih okolnosti ne mogu-možda iduće godine.“
Da li se bavite eksperimentalnim filmom?
“Eksperiment na filmu me zanima. Trenutno radim na jednom “projektu”, vjerujem da će biti zanimljivo.”
Od dosada snimljenih filmova možete li izdvojiti dva, tri po vašoj ocjeni najbolja filma, a koji vam je film iz vaše da je tako nazovemo,” male filmoteke “, najdraži?
“Moja filmoteka nije “mala”. Trenutno, osim onoga što sam za klub snimio raspolažem sa cca 5000 metara snimljenog materijala na 8 i 16 mm filmskoj traci koji očekuje montažu i zvučnu nadogradnju. Sve što sam do sada snimio pod uvjetom da ima tehničku, dokumentarnu i estetsku vrijednost-drago mi je.”
Da li se amaterizmu poklanja dovoljno pažnje, a da ne kažem da li se dovoljno ulaže. Individualni poljoprivredni proizvođač ovisno o ulaganju očekuje i urod. Izvinjavam se, nije baš adekvatno upoređenje, uzmimo recimo muziku, izreka kaže, koliko para toliko muzike. Što vi kažete?
“Kino-amater, član kluba treba da radi, da stvara, da upravlja i da odgovara, da sastavi financijski plan i program rada, da se u SIZ-u preko svoga delegata bori za sredstva, da obećava šta će i koliko raditi, da licitira šta kome treba a šta ne od njegovog rada, a osim toga ” Da radi na osposobljavanju djece i omladino u foto i kino tehnici, da radi na širenju filmske kulture građana, da učestvuju u društvenim akcijama koje se organizuju u općini Pula, puten foto izložbi, filmskih zapisa i slično, da organizuje klupske revije, izvršava i druge zadatke koji mu se postavljaju, da odgovara ako plan i program isu ispunjeni “. I sve to,”isključivo na amaterskoj osnovi kao društveno amaterski aktivista” (Iz Programa rada za nn-tu godinu). Na kraju mu se kaže: Ako ne radite po programu nećete ni dinara dobiti!?!
Ne bih se usudio reći da je novac u pitanju. Za dobar rad. Za dobro i vrijedne programe sredstva se lako nađu. U pitanju je nešto drugo. Amaterizam i amatera treba odgajati i njegovati. Stanje u filmskom amaterizmu u Puli odraz je nagomilanih proturječnosti, nebrige i nepravilne kadrovske politike”
Pula je filmski grad, neko bi to umio iskoristiti.
KINOAMATER
Informativni bilten Filmskog kluba „Jelen“ Pula
svečani broj, studeni 1978.